Umiruće sunce krvari nad zgradama i ulicama nečistog mrtvila Ako se potrudiš, možeš čuti krikove prošlosti; Sjeverac ih donosi s jeseni. Naivno nasrćeš na vjetrenjače, zar? Pravi neprijatelj, kažu, u tebi je samom Sotona utjelovljen u tvom posustajanju. Sa istoka, nešto južno, miris paljevine. Oprosti mi što s gađenjem gledam kako udišeš otrov Uvlačiš se…
Ovaj tekst posjeduje izvjestan terapijski značaj. Sve podudarnosti sa stvarnim likovima su apsolutno namjerne, ali je istina toliko iskrivljena da se ništa ne može uzeti za ozbiljno, nego kao plod jednog rastrganog uma, te, kao takvo, ne može biti korišteno u stvarnim životnim raspravama kao valjan dokaz za bilo kakvu tvrdnju. Rečeno mi je, još…
ovaj tekst posjeduje izvjestan terapijski značaj. Sve podudarnosti sa stvarnim likovima su apsolutno namjerne, ali je istina toliko iskrivljena da se ništa ne može uzeti za ozbiljno, nego kao plod jednog rastrganog uma, te, kao takvo, ne može biti korišteno u stvarnim životnim raspravama kao valjan dokaz za bilo kakvu tvrdnju. “De me poljubi!”, izgovori…
Ja o tome slabo znam. Puno mi je poznatija priroda ljudska u njihovo doba. Jasnije su mi djevojke naslonjene uz zidove, koje slikaju murale rigotinom po ispucalim fasadama. Više znam o čovjeku na klupi koji spava. On me je danas glasom slomljenim molio “Daj mi i ja da jedem, molim te.” Prepoznajem ga po selotejpom…
“Šta se kaže?” Na trenutak, upitani dječak zastade. Prođe rukom kroz svoju svilenu kosicu, namrgodi se, i promrmlja sebi nešto u bradu. Majka se nadvila nad njim visoka poput nebodera. Mislio je, ako bi dovoljno jako pružila ruku, mogla bi dohvatiti oblake i pojesti ih kao šećernu vunu. Pitao se zašto to dosad nikada nije…
I'm needy and fragile, come and save me, imagine, we could've built a castle of shiny salt crystals to survive the snowy storms. They shattered the last days of summer yet here we are, both dead and tired, brought to ashes by fire, and i hear nothing but sirens For the world i'm deaf as…
Idi, idi, idi. Svaki put iznova, i iznova. Zakočena, zgrčena, ne mogu da udahnem. Bježi mi s očiju, i otiđi tamo gdje sam još nemoćnija. Voljela bih da si odvratan, ali nisi. Voljela bih da si zao, ali nisi. Voljela bih da te mrzim, ali nemam razloga, i nemam pravo. Voljela bih da me nije…
Sjedim ja tako, slušam Lanu Del Rej, malo deprimirano gledam kroz prozor na zoru koja dolazi, pišem svoje smeće, i razmišljam o rernama, stigmatizaciji ženskih pjesnika, Rolandu Bartu, verizmu, ispovjedničkom pisanju, i nekim tako glupostima. Koga ja zajebavam. Uglavnom – o rernama. Hahahhaha
ka'e meni moj drug kako mi dobro ide patetika. ide brate. to ti je malo nako naheravo sve. ujutro sam patetična, i kasno po mraku, podne – popodne kad se čitam umirem od smijeha. kontala saam do dvadesete ću skontat hoću li biti tužni pjesnik ili trashy satiričar meščini nisam ni jedno ehhh… tako ti…